Mrzim snijeg... sad možda malo manje...

[lazenby333]

Snijeg je padao u gustim pahuljama, dok je tramvaj škripao dok se vukao kroz skoro prazne ulice. Unutra je bilo tek nekoliko ljudi – većina je zurila u telefone ili u zamagljene prozore. Zrak je mirisao na mokru vunu, jeftini parfem i metalnu toplinu grijanja.
Ušla si na sljedećoj stanici. Kaput ti je bio bijel po ramenima, obrazi crveni od hladnoće, a kosa ti je ispod kape bila vlažna i lijepila ti se uz sljepoočnice. Potražila si mjesto pogledom, ali jedino slobodno bilo je tik do mene.
Kad si se okrenula da sjedneš, tvoj kaput se zakačio za moju jaknu. Osjetio sam trenutak tvog mirisa – meni nepoznatog, ali privlačnog parfema. Promrmljala si tiho "sorry" i pokušala se izvući, ali tramvaj je krenuo pa si se zaljuljala ravno prema meni.
Ruke su ti instinktivno završile na mojim ramenima da se uhvatiš ravnoteže. Osjetio sam toplinu tvojih dlanova čak kroz jaknu. Podigla si pogled – oči su ti bile tamne, zjenice raširene od iznenađenja. Nisam se pomaknuo unatrag.
Nisi ni ti.
Sekunde su se rastegnule. Tramvaj je zveckao, netko je kihnuo negdje straga, ali mi smo ostali tako – tvoje ruke još uvijek na mojim ramenima, moja desna ruka lagano na tvom boku, navodno da te pridržim, a zapravo samo zato što je to bilo najprirodnije mjesto u tom trenutku.
Osjetio sam kako ti se disanje promijenilo. Plitko. Brže. Kao da si tek sada shvatila koliko smo blizu.
Pogled ti je pao na moja usta, samo na djelić sekunde, ali dovoljno da mi krv jurne u sljepoočnice.
"Još uvijek ti držim kaput..." rekao sam tiho, gotovo šapatom, samo da nešto prekinem tu tišinu koja je postajala opasna.
"Tvoj je kriv," odgovorila si, a glas ti je bio niži nego što sam očekivao, malo hrapav od hladnoće. "Preširok je."
"Možda ga treba skinuti."
Riječi su izašle same. Prebrzo. Preglasno za taj prostor između nas.
Tvoje usne su se samo malo razdvojile – nije to bio osmijeh, više kao da si htjela nešto reći, ali si se predomislila. Umjesto toga, prsti su ti polako kliznuli s mojih ramena… niz rukave… pa natrag gore, samo što ovaj put nisi stala na ramenima.
Zaustavila si se na mom vratu. Palac ti je lagano prešao preko Adamove jabučice. Jednom. Dvaput. Kao da ispituješ koliko smiješ.
Tramvaj je stao na sljedećoj stanici. Nitko nije ušao. Nitko nije izašao.
Vrata su se zatvorila. A ti si ostala. Tvoj palac je nastavio taj mali, gotovo neprimjetni pokret po mom vratu dok si se naginjala sve bliže. Osjetio sam toplinu tvog daha na svojoj koži prije nego što sam osjetio tvoje usne. Nije to bio poljubac.
Još ne. Samo si dodirnula usnama kut mog vrata – tamo gdje puls lupa najjače. Jedva dodir. Kao da kušaš. Kao da odlučuješ hoćeš li zagristi ili pobjeći na sljedećoj stanici.
Podigao sam ruku i uhvatio te za potiljak, ne grubo, samo dovoljno čvrsto da osjetiš da neću biti taj koji će prvi odustati.
Tada si napokon podigla pogled. Oči su ti bile gotovo crne.
"Izlazim na sljedećoj," rekla si, ali nije zvučalo kao obavijest.
Zvučalo je kao pitanje.
Pitanje na koje sam odgovorio tako što sam ti palcem prešao preko donje usne, polako, dok sam ti gledao u oči.
"Ja isto."
Tramvaj je ponovno krenuo, a snijeg je i dalje padao iza zamagljenog stakla.
Ali više nismo gledali van.

 

[lazenby333]

Vrata tramvaja su se otvorila, a snijeg je u tom trenutku navalio unutra kao da je čekao baš nas.
Nisi rekla ništa. Samo si lagano povukla moj rukav – ne jako, samo dovoljno da krenem za tobom. Izašli smo. Hladnoća nas je udarila kao šamar, ali toplina između nas bila je jača.
Krenuli smo bez riječi. Nisi se osvrtala da vidiš idem li – znala si da idem.
Skrenuli smo u prvu sporednu ulicu, pa u drugu. Snijeg je prigušivao korake. Jednom si posrnula na zaleđenom dijelu pločnika; uhvatio sam te oko struka, čvršće nego što je bilo potrebno. Ostao sam te tako držati par sekundi duže, osjećajući kako ti se trbuh diže i spušta ispod debelog kaputa.
Stali smo pred staru zgradu s oguljenom žutom fasadom. Izvukla si ključeve iz džepa, prsti ti se tresli – možda od hladnoće, možda ne.
Stubište je bilo slabo osvijetljeno, mirisalo je na stari parket i nečiji ručak. Penjali smo se brzo. Na drugom katu si stala pred vratima, okrenula se prema meni.
Nisi otvorila odmah.
Umjesto toga si me gurnula leđima na zid hodnika. Hladan zid, tvoje tijelo pritisnuto uz moje. Usne su ti bile na mojima prije nego što sam stigao udahnuti. Nije to bio nježan poljubac – bio je gladan, gotovo ljut, kao da si se ljutila na sebe što si ovo dopustila, a opet nisi mogla prestati.
Ruke su ti bile svuda – pod jaknom, ispod džempera, nokti su ti grebli kožu preko rebara. Uhvatio sam te za kosu u šaku, povukao ti glavu unatrag da ti vidim vrat. Spustio sam zube tamo gdje ti pulsira najjače – nije bio ugriz, samo pritisak, upozorenje. Zaječala si tiho, prigušeno, i to je bio zvuk koji mi je razvalio posljednju kočnicu.
Otvorila si vrata napokon, nekako, ne znam kako. Upali smo unutra zajedno, vrata su se zalupila za nama. Odjeća je letjela na pod, čizme ostale na hodniku, jedva smo stigli zatvoriti ulazna vrata prije nego što si me opet pritisnula na zid.
U polutami, gledao sam obrise tvog tijela dok si skidala džemper preko glave. Grudi su ti se dizale ispod tanke crne majice, bradavice su se ocrtavale kroz tkaninu od same napetosti.
Povukao sam te za ruku prema dnevnom boravku. Nije bilo vremena za romantiku, za polako skidanje. Majica ti je otišla zajedno s grudnjakom u jednom potezu. Moje ruke su bile na tebi – grudi, struk, kukovi – stiskao sam, privlačio, kao da želim da ti ostane trag.
Srušili smo se na kauč. Noge su ti bile oko mojih bokova prije nego što sam stigao skinuti traperice do kraja. Osjetio sam te kroz tanku tkaninu gaćica – vruća, mokra, već spremna. Prsti su ti se zarili u moja leđa kad sam te prvi put dodirnuo dolje, preko gaćica, samo lagano kruženje. Glava ti je pala unatrag, usne su se otvorile u tihi, isprekidani uzdah.
"Ne čekaj..." prošaptala si, glas ti je pucketao.
Nisam čekao.
Skinuo sam ti gaćice jednim potezom, a onda sam ušao u tebe – polako u početku, samo vrhom, da osjetiš svaki centimetar, da se navikneš, da se rastegneš oko mene. Oči su ti se sklopile, usta otvorila u nijemi krik.
Kad sam ušao do kraja, stao sam na trenutak – samo da osjetim kako se stežeš oko mene, kako ti tijelo drhti ispod mene.
Onda sam počeo micati se.
Prvo polako, duboko, svaki put do kraja.
Onda brže.
Pa jače.
Kauč je škripao ispod nas, snijeg je tiho padao iza zavjesa, a ti si se držala za moja ramena kao da ćeš pasti s ruba svijeta ako me pustiš.
Zubi su ti našli moje rame kad si svršila prvi put – nije bio krik, bio je prigušeni, životinjski zvuk, a ja sam osjetio kako se grčiš oko mene, kako me vrelo stežeš, kako mi tijelo odgovara na tvoje.
Nisam stao.
Okrenuo sam te na koljena, lice ti pritisnuto uz naslon kauča. Ušao sam odostraga, ovaj put bez imalo oklijevanja, duboko i brzo. Ruka mi je kliznula naprijed, pronašla te ponovno, kružila po najosjetljivijem mjestu dok sam se zabijao u tebe.
Drugi put si svršila brže, glasnije – više nisi mogla suspregnuti zvukove. Tijelo ti se treslo, koljena su ti popuštala, a ja sam te držao za kukove da ne padneš.
Kad sam osjetio da sam na rubu, izvukao sam se, okrenuo te ponovno na leđa. Želio sam ti vidjeti lice kad svršim.
Posljednjih nekoliko pokreta bilo je divlje, nekontrolirano. Osjetio sam kako mi se sve steže, kako mi krv urla u ušima – i onda sam svršio, duboko u tebi, dok si me gledala pravo u oči, dahćući, s poluotvorenim ustima i kosom zalijepljenom za čelo.
Ostali smo tako, spojeni, teško dišući, dok se soba polako nije počela vraćati u fokus.
Snijeg je i dalje padao vani.
A mi smo ostali unutra – još uvijek goli, još uvijek drhtavi, još uvijek bez da znamo ime jedno drugome.

 

[lazenby333]

Ležali smo na kauču dugo nakon toga, tijela još uvijek spojena, znojni, ljepljivi, tihi. Disanje nam se polako smirivalo, ali nitko nije žurio micati se. Snijeg je vani prestajao padati.
Na kraju si se ti prva pomaknula.
Polako si se odvojila, sjela, privukla koljena prema prsima. Kosa ti je padala preko lica kao zavjesa. Nisam te pitao ništa. Znao sam da dolazi taj trenutak.
Otišao sam u hodnik po odjeću, pokupio svoje stvari razbacane po podu.
Kad sam se vratio u dnevni boravak, sjedila si samo u gaćicama na rubu kauča, laktovi na koljenima.
"Ne znam čak ni kako se zoveš," rekao sam s blagim osmijehom.
"Ne moraš znati."
Kimnuo sam, kao da mi je taj odgovor olakšao stvar.
Obukao sam se, prišao vratima i stavio ruku na kvaku.
Okrenuo sam se.
Na trenutak sam pomislio da ćeš reći nešto – nešto što bi promijenilo cijelu priču. Ali nisi.
Samo si me pogledala, dugo, kao da snimaš sliku za uspomenu.
Prišao sam ti, nagnuo se i poljubio te – ne onako gladno kao prije, nego meko, polako, gotovo tužno. Kao oproštaj.
"Hvala," prošaptala si uz moje usne.
Nisam odgovorio ništa. Samo sam kimnuo.
Otvorila si vrata. Hladan zrak je navalio unutra, sa sobom donio miris snijega i asfalta.
Izašao sam na hodnik, a ti si zatvorila vrata za mnom – tiho, bez treska.
Čuo sam tvoje korake u stanu. Sve dalje. Sve tiše.
Onda samo tišina.
Još sam osjećao tvoj miris.
Izašao sam iz zgrade.
Vani je bio mrak i snijeg je opet počeo padati – sitan, gotovo nevidljiv.
Kao da se ništa nije dogodilo.
A ipak se dogodilo sve.