Nikad nisam imao sreće sa ljubavnicama. Nisam ih puno ni imao, stale bi sve na prste jedne ruke. Samo prvu sam ciljano tražio, ostale su došle nekako spontano, preko zajedničkih prijatelja, društva, posla... Tu prvu sam upoznao preko Smokve, ima već skoro 20 godina. Bili skupa par mjeseci, sve bilo idilično, sa njom sam imao možda i najbolji sex ikada. Onda su se stvari malo zakomplicirale. Neću javno u detalje, niti tko je kriv. Za mene je njena krivica, za nju sam ja krivac. Uglavnom, dosta ružno smo se razišli i srećom ona sada živi u drugom gradu tako da se nismo vidjeli godinama.
Drugu iza nje sam upoznao preko zajedničkog društva, počeli lagano flertat, dopisivat se, odlazit zajedno na planinarenje, pa sve privatniji i intimniji razgovori i tako završili u krevetu. Da bi mi nakon mjesec dana rekla kako je to njoj sve skupa psihički prenaporno i da je ona završila sa mnom samo zato jer je sumnjala da ju je muž prevario (nema 100% dokaze, ali prilično je sigurna) pa mu se samo htjela osvetit.
Nakon jedne moje gluposti, naljutila se na mene (opravdano) i prekinula svaki kontakt. Ja sam izašao iz tog društva i dosta teško sam je prebolio. Nakon par godina smo se slučajno sreli, sjeli na kavu, sjetili se starih vremena, zagladili sva stara sranja, kao, nema više ljutnje ni negative, ali na tome je i ostalo. Ne komuniciramo i dalje, a nisam više ni siguran bi li htio imati išta više sa njom, nakon 15 godina.
Onda su bile dvije nezanimljive, ni sam ne znam zašto sam završio sa njima. Ne u isto vrijeme, nego sa 2 godine razmaka. Čak ih ni ne bih nazvao ljubavnicama. Prasnuli se par puta, bez puno emocija. Mirno se razišao sa obje. Ostale su kao lijepe uspomene.
Zadnja mi je donijela najviše emocionalnih turbulencija, zbrku u glavi, a saga traje i dan danas. Ta zadnja mi je šefica na poslu. Nije mi padalo na pamet barit svoju šeficu. Ozbiljna poslovna žena, pomalo stroga u službenoj komunikaciji, udana, ima djecu, moderan, fensi stan, dobar auto, skijanje, ljetovanje. Izvana gledajući, ostvarena, sretna žena, majka, skladna obitelj... Ja tu nemam što tražit. Otkantat će me prije nego i pokušam nešto konkretnije. Nisam ja njena liga.
I tako su naši službeni razgovori počeli dobivat i privatnu notu. Pa polako smo počeli razgovarat o sve privatnijim stvarima. Sve češće sam dolazio u njen ured neslužbeno, ispričat joj neki vic, zafkanciju, nasmijat je. Donosio znakove pažnje, čokoladu, bombonjeru... Pa jedna, pa druga cuga nakon posla. Pa sam kroz sve te razgovore saznao da joj brak i nije tako idiličan kako izgleda izvana. Da joj je muž kreten koji je psihički maltretira. To sam u međuvremenu saznao i iz jednog drugog izvora, a i jednom prilikom sam se sam uvjerio, kad je kreten došao po nju nakon posla i kad se izderao na nju, a nije vidio da sam ja u blizini i da sve čujem. Došlo mi je da ga golim rukama zadavim.
Ja i dalje nisam htio povući prvi potez, prijeći tu granicu kolegijalnosti/ prijateljstva. Jednostavno me bilo strah. Ali, ona je napravila taj prvi korak i jasno mi rekla što želi. Meni je to još uvijek sve bilo nekako nestvarno, "pa šefica mi je, kako ću jebat šeficu?"
Dok me jednog dana nije pozvala kod sebe u ured, zaključala vrata, sjela na stol, u suknji, bez gaćica i iz torbe izvukla paket kondoma.
Slijedećih godinu i pol mi je bilo valjda najljepše razdoblje u životu. Ne samo sex, nego sve. Ja, stari konj od 40+ sam se opet zaljubio. Ono kad vikendom jedva čekaš ponedjeljak da je vidiš, da joj ispričaš što ima novoga, da čuješ kako je ona provela vikend. I ona je bila sretna sa mnom. Od mene je dobivala svu onu ljubav, pažnju i poštovanje koje nije dobivala kod kuće. Sve više mi se počela po glavi vrtit ideja da ostavimo svoje partnere i započnemo novi život, ali nisam joj to nikad rekao, ostala je to samo moja maštarija.
I onda se njoj dogodila osobna tragedija. Smrt bliskog člana obitelji + problemi sa drugim članom obitelji (nisu muž i djeca). To je dosta ostavilo traga na njoj. Nije bila više ista osoba. Mene je gurnula na marginu, imala je sve manje vremena za mene. Nije više htjela ni sex. Jasno mi je da nakon takvog gubitka osoba treba neko vrijeme da se složi i da ti ljubavnik postaje sporedan, ali da to traje više od godinu dana mi baš ne ide u glavu. Ja nisam ništa krivo napravio, to mi je i ona više puta potvrdila " It's not you, it's me". I to je bio razlog mojih sve češćih frustracija i naših svađa. U međuvremenu sam saznao i da mi je lagala nešto. Glupost, nevezano za naš ljubavni odnos. U jednom trenutku mi otkrivaš svoju najprivatniju intimu, a u drugom trenutku mi lažeš totalnu glupost, koju slobodno možeš reći bilo kojem kolegi. A nije da sam zloupotrijebio njeno povjerenje. Sve što mi je ikada ispričala u povjerenju ide sa mnom u grob.
Sada smo došli do faze da sam je stavio na ignore. Službeno komuniciramo, jer moramo zbog posla, ali hladno, strogo službeno. Privatno smo na "Bok!" "Bok!" . Nekad čak ni to. I kolege su počele primjećivat da imamo nekako hladan odnos, a nitko nezna koja vatra je gorjela prije toga. Glumim hladnoću, čak sam i malo bezobrazan prema njoj kad smo u 4 oka, ali na svaki njen pogled, svaki njen smješak topim se iznutra. Volim je još uvijek. Malo sam izgubio povjerenje u nju zbog tih laži i toga što me odgurnula od sebe, "It's not you, it's me." ali da mi namigne, opet bih sve ispočetka sa njom.
Zato sam se i okrenuo escortu. Platim, ispraznim se i aj bok. Ako dobijem GFE i small talk još bolje. Nakon toga se više ne poznamo, nema emocija, nema povrijeđenog ega, srca...
